petak, 18.01.2008.

LoVaC nA kRoKoDilLe.........(ne znan zasto...al jesan)

Dama na c3, lovac na d7....igra...samo igra....
sah-mat....bolji pobjeduje...znam, nisam gora, nisan ni bolja,
manipulacija, danas....uvelike znaci..
nisam od onih koji lete, nisan od onih na zemlji...stvarno nisam
volim pobjediti, volim izgubiti...
ne podnosim poraz jer nisam gora...
Sto to znaci uopce???!!!

Zasto nije sve sareno...
Ljudi koje volis i cijenis okrecu leda....zabijaju kilometarske mačeve ravno u tebe...

Naslov..nema veze s postom....zapravo ima al nemam objasnjenje...eto zasto

fakat ono.... :D
Ja nisan od onih kako vitar puseeeeee. ja san Dalmatinooooooooo...:D
ivana znan da sad varis....al miso kovac nije tako tragican....ima nelosih pisama...
rekla san jucer da ce mi milo hrnic pjevat na vjencanju....
ipak je on legenda u Hrvata....
Znam da je..nemozes poreć

I tako teta Stanka je u mene...sa svojin neiscrpnin talentom za govor...
Al svacan je ja nije ona kriva...zna da je mi ne slusamo, al ona samo trazi nekoga kome moze pricat.
Nije da je ne volimo ona je nas IDOL...ali je jebeno dosadna...i zato sta je volimo PRAVIMO se da je slusamo....
Nekad i to triba...
Pozdrav teti Stanki
Stanka mi te volimooooooo
pozdrav svim lovcima i onima koji ce to tek postati....

utorak, 08.01.2008.

a e ka....novi post :P

naprawih cajanku.....

Koliko me poznajes??!! hm....

Neman ideju sta bi pisala....jer nema nista novo u mom psihodeličnom životu....only music and chess....
Pocela san se malo zabrinjavat oko skole, faksa, i tih pizdarija.
Nije mala stvar past 6 predmeta a jos me ceka miljun obaveza koje moran napravit...upisi ovo ono...
I jos san dodatno probila u kucnom pritvoru zbog skole i nekih sranja sta san radila. Mislin da san amo rec malo "odraslija" da sama skuzin da moran nesto ucinit od svog zivota...al nije??
Nego da iman zabrane i kazne... (a nikad ih nisan imala)
tako da se ivana ne zabrinjavas oko proslog posta...samo san bila malo frustrirana pustin kaznama...nije to nikakwa emo faza..nema razloga..
ipak covik probije kad je zatvoren doma bez icega....
u zadnje wrime san se uvatila slusat electro...techno itd.
dopizdilo mi je slusat jednoteistu muziku....tako da ono.....sad mi je to in...furam se na to
ma seren kvake ne furan se...neman svoj stil.... samo san psihodelična aida
ma nista nova ugl. hvala ivana sta si mi pomogla odabrat čizme sutra ih kupujem

pozdrav

utorak, 01.01.2008.

ne da mi se...

sta iden starija swe mi se manje da ziwit....ne da mi se nista radit.
cisto mi dode da zatvorin oci i oden....
ova nova me jos vise bacila u tupilo...
prije san razmisljala o swemu....ne da mi se ni to...
ne da mi se da neko cita ovaj post...
ja neman snage vise....
treba mi odmor dobro drustvo....i komad covika koji ce me cijenit za promjenu
ovako vise ne ide....
mislin....nebitno je sve ovo sto pisem (bar za vas)...
oprostite na kratkom postu....al
ne da mi se
pozdrav

subota, 15.12.2007.

Neidentificirani post

Voljela bih znat zasto san tu? Da bas tu...ovdje gdje sjedim..
Ovdje gdje jedem,
Gdje snivam
Gdje pricam...
Plesem
Zabavljam se
Zivim srecu
Zivim tugu...
Zasto....zasto...
Zasto bas ja...
Zasto bas ti....
Zasto bas svi....
zasto namjerno cinim lose
zasto cinim dobro
zasto placem
zasto se smijem
zasto sad ovo pisem
ne znam
ne znas ni ti....da bas ti koji sjedis i pokusavas shvatit o cemu pricam...
zasto je trava zelene boje...
zasto ptice lete...
zasto ja ne znam odgovor...
mozda zato sta nije ni namijenjeno da znam
da znam odgovor sve to sta radim ne bi bilo zanimljivo...mozda sve sto radim donosi me odgovoru..mozda....a mozda i ne
mozda bezveze razbijam glavu time....mozda i ne..
mozda sam preznatiteljna...mozda volim mjesec....
mozda su mi zvijezde draze
mozda mi je draze jedan neprijatelj nego sto laznih prijatelja...
mozda lazem sebe....
mozda....ako jesam voljela bi da nisam
mozda mi je zao sto necu ic na within temptation....
mozda....
mozda ipak spominjem tu rijec...
mozda zato sto sam neodlucna..
mozda zato sto sam plućni ispljuvak (flegma)
a mozda je to samo do frizure
....napisi ti odgovor....da li je to samo zvuk neznanja taj mozda...ako je onda mozda znaci da niko nista ne zna...

četvrtak, 29.11.2007.

Moja stikla (adidaska)

Komedija ziwa

Hahhahaahahaha
Pukla san...to vec swi znaju....
Nista nowa znaci..
Swe se zna nista se ne zna....bare
Da da da
Owaj...
I tako....
Ajme komedije
Bila iwanica kod mene i kad je izasla uzela mi patiku (moju adidasku) i otisla do wrha skala (jer ja ziwin na prizemlju)
I onda mi je bacila (ka da mi je wrati)
I ja onda upala da ocemo se dobacivat u portunu sc mojon adidaskon....i bacila je i pala je izmedu mog starog frizidera i neke posude izmedu skala. A swe je sirine 30cm...
I ja onako luda se pocela penjat i wadit swoju adidasku...necu ni pricat koliko san krwi prolila za nju...moju patiku...na meni je ostalo 43.122 g prasine....no dooobroo
Moja mala adidaska...



E i tak iwana kod mene...gledali istragu s mojon materon...i waaaaariimoo
I pusimo... i tak J
Pozzz iwanice...

Ajte pozzdrav do next time-a

Btw...mia ide se na within temptation....jedwa cekaaan

pozdrav

ponedjeljak, 26.11.2007.

Without inspiration my soul feels bad

Da, upravo tako. Neman inspiracije za pjesme, priče. itd.
A vi ste toliko zeljni nowog posta.....
Pa ono....

Krenimo

Povijest Capoeire
Povijest capoeire je prilično maglovita - postoje različite priče i legende o njenom nastanku i ne može se sa sigurnošću tvrditi koja je od njih najbliža istini. Nastala je u Brazilu, kao težnja afričkih robova za slobodom. Capoeira je borilačka vještina, dijalog, ritual; kroz povijest, bila je vadiacao (provođenje vremena ne radeći ništa; točnije, nikakav posao); igra lučkih radnika i uličnih prodavača; tajno oružje plesača sambe; okrutna vještina za provođenje političkih ciljeva...
Brazilom kruže mnoge legende o nepobjedivim capoeiristima kroz povijest. Područja sa bogatom capoeira prošlošću, poput Bahije, Rio de Janeira i Recife-a pričaju o svojim herojima.

Batizado
To je značajan trenutak za učenika. Nakon učenja svih sekvenci, po prvi puta bi igrao u rodi. Itapoan, bivši učenik mestre Bimbe, prisjeća se Batizada u Bimbino doba: "Batizado se sastojao od davanja ratničkog imena (nome de guerra) svakom učeniku. Vaš fizički izgled, kvart u kojem ste živjeli, profesija, način oblačenja, stav, umjetnost kojom ste se bavili, služilo je u odabiru imena." Fred Abreu, govoreći o Batizadu, spominje da bi u Bimbinoj akademiji on znao reći 'Danas kročite u akciju.' Na taj način mestre je upozoravao početnike da je došlo vrijeme za njihov Batizado.
To je bio dirljiv trenutak, jer tad je učenik prvi puta igrao u rodi uz Berimbau. Stariji učenici ili graduadosi bi tom prilikom bili "kumovi" početniku. Padrinho bi potaknuo učenika da igra, a nakon igre, Mestre Bimba bi, u središtu rode podigao ruku iniciranog i u tom trenutku učenik bi dobio ime po kojem će ga zvati u capoeira svijetu.
U današnje vrijeme, kada učenik dođe do određene razine znanja, učitelj ga pozove da sudjeluje na batizadu, ceremoniji obično otvorenoj za javnost, prijatelje i obitelji sudionika. Za vrijeme rituala, učenik igra sa mestreom ili naprednijim capoeiristom; na kraju igre, mestre ruši učenika, tj "krsti ga" podom ;). Unutar rituala, capoeirista dobiva i nom de guerre (ratničko ime) ili apelido (nadimak) koji obično karakteriziraju njegov način igre, izgled, ili neku osobinu. Nakon "krštenja", učenik je i zvanično primljen u "capoeira obitelj".
Entrega de Corda (Prezentacija pojasa) je trenutak "mature" za učenika - dobivanje novog, višeg ranga (pojasa). Mada je uobičajeno da se entrega de corda desi na batizadu, može se odigrati i kao zasebni događaj, a mestre može i neformalno rangirati učenika.
Corde istih boja u različitim školama mogu ukazivati na potpuno različite razine znanja, jer ne postoji univerzalni sistem rangiranja.Mestre Bimba je svojim učenicima vezao marame u boji (bijele za učenike, a crvene za mestre), u spomen na ulične capoeiriste koji su nosili svilene marame oko vrata kao zaštitu (od fatalnog reza britvom po vratu). Neke grupe uopće ne koriste sistem rangiranja, neke imaju samo tri stupnja (učenik, contra-mestre i mestre), dok neke imaju i do 16 međurankova. Mestre Pontape razvio je ovaj cordao sistem:

Eto malo i o capoeri....
da mi se tako jadni glupi informirate :P
sakrs :))
ewo nista....skola hmhm (12 predmeta as)
al rijesit cu to...jer san ipak prepametna
Nije zajebajen se volin ja vas svih pogotowo swoje prijatelje
moju malu ska bebicu, naseg partyanera, moju vellaluchku crnu mijicu, iwanu from da gangsta japirko
i ostali....(koji nemaju blog..pa mi se ne da nabrajat)al ewo kisss i njima :))

ajme sta san dobra....
mislin ono presawrsena san

i tak.... pozdravchich do next time...


samo da se loče...

četvrtak, 15.11.2007.

neman neku ideju za prokleti naslow... a nije ni bitno

Nema nesto nowog u mom privatnom lajfu... samo iman rec da su neke stvari sjele na svoje mjesto (napokon)....bila san dosta u losem raspolozenju zbog nekih osoba, ali sada san swe sredila i mnogo san Sretna.........napokon

Necu puno otkrivat sta se toga tice...jer osobe koje zanima saznat ce od mene osobno...
a ostale zaboli neka stvar....

patite gamadiii
zajebajen se....
i tako...nisan van spremila nista nowih pjesama ni pricica....nisan bila inspirirana
(zahvaljujuci nekim osobama)
al nea weze ionako pisme nemaju veze sa zivoton...u biti imaju samo ih vi ne razumite pa zasto bi ih objavljivala??!!
aj glupi narode dovidema
(btw glupi ste sta citate moj blog)

owaj...a upisala san capoeiru al kako ste glupi ne znate sta je to...pa googlajte...to wan je ionako zadnja nada

sljedeci put opsirnije o capoeri

Adio od dOm!nE

četvrtak, 08.11.2007.

Ćelava Pjevačica

Da....predstava mi se svidjela... bez ikakve lazi....stvarno je... :)










Dana 08. 11. 2007. u vecernjim satima usla sam u HNK.

Nakon 2 sata izasla sam fascinirana pregenijalnom predstavom.
Kad bi vam isla opisivat ne bi uspjela jer predstava nema smisla...samo mogu rec da je u mom stilu...morbidna....preprepateticna i nemonotona...i recenice nemaju neko veliko znacenje.
Svida mi se sto svako malo nesto ubacuju... nekekavu glazbu, pjesmu...a nekad i tisinu...
stvarno ja tesko nesto hvalim ali kada valja, valja!!!

Evo jedne od luđih scena..... xD






I to bi bilo to....nek owaj post ostane posvecen ćelavoj pjevačici
Pozz od QueenMab

nedjelja, 04.11.2007.

Moje pjesme... moji snowi

Pretvorit ću te u sunce



Crno bijelo
Tvoja ljeta
Tvoje zime
Ne volim raj
Ne volim smrt
Neću te pustiti
Vjecnost misli
Zivot ide dalje
Smije nam se
Volimo se
Ruga nam se
Dolaskom crnih jahaca
Odletjeti daleko prema


Dolje
Naci se gore
Ne zele nas
Pozeljeti sreću
Iskru onog osjećaja
Uzimaju maceve
Maceve tame
Ne damo se
Sunce zalazi
Kasno je
Otvaram nova vrata
Sunce je u tebi



Prazno

Krvava sreca
Sjecanje
Sjecanja bozjih stvorova
Crna suma
Suma bez stabala
Suma bez icega
Strah
Zivoti ukrani njima
Prolivena krv
Tece sudbinom proroka
Raj
Bez utjehe
Bez nade
Borimo se
Volimo se
Postujmo se
Proslost tuznu pricu pise
Osvijetlimo tamu
Ucinimo ih sretnima
Tiha mjesecina
Setam stazom svog puta
Svog odlaska


written by: QueenMab

četvrtak, 18.10.2007.

A sad stvarno novi post

Neman nishta puno za reć...iman novu priču

(p.s. ispričajen se za nedavanje postova na blog)




Kucam na otvorena vrata

1.


Bila je to jesen 1895. imala sam 9 godina kad je u našu obitelj došao on. Ne mogu ga ni imenom nazvati, jer..., jednostavno ne mogu. Gledala sam kroz prozor, sa sivog prozora u sive oblake. Ne, nije sve bilo tako sivo, samo moja duša, tijelo, srce, ali ljubav prema njemu, ne. Njega sam voljela, možda na jedan neshvaćeni i okrutan način ali ljubav je bila prevelika.... za mene. Nisam to mogla podnositi, jer....

Živjela sam u velikoj kući ( mogla bi to nazvati i dvorcem), sa ocem. Jedina svijetla točka u mom živou je bila moja ptica Flora. To je bila najljepša papiga na svijetu. Zapravo ona je bila moja jedina prijateljica, jer...
otac me je volio najviše na svijetu (bar sam tada mislila).
Imala sam sve i nisam imala ništa... živjeti sam, bez prijatelja, životinja, obitelji stvarno nije bilo lako.
Bila sam sama jer...
Često sam razmišljala sama uz svoj klavir kojeg nisam nikako svirala otkad...
A tako sam htjela dotaknuti notu, samo jednu notu.
Ali, nisam mogla...
Sve mi se činilo teško, gledati tu kuću punu djece, smijeha, ljubavi...kao nekoć o ćemu sam ja sanjala...
Voljela sam je posječivati iako me nikad lijepe stvari nisu vezale za nju.
To je bila moja opsesija. Ta kuća...

2.

„Vrijeme se ne može vratiti...
A ja sam gledala u nebo, kao i uvijek, i zamišljala kako bi bilo spavati među anđelima, živjeti s njima, pjevati vesele pjesme.
Vremenom se ljudi mijenjaju ali ne ja, ne i moje srce. Moja ljubav prema njemu nikad neče umrijeti.
Došao je u našu kuću (sjećam se kao da je bilo jučer), stasom pravog muškarca, tijelom isklesanom kao od kamena. Anđeoskog lica...
Otac mi je rekao da dođem s livade da moram upoznati nekoga.
A ja, ja kao da sam ugledala ukazanje, priviđenje.
Rudolf, kaže on drago mi je. Ja sam budući suprug vaše sestre. Smijem li znati vaše ime, ljupka damo?
Ja sam zanijemila, nisam znala što da kažem, što da učinim, samo sam gledala u njegove plave, najljepše oči. Znate one trenutke kad vas nešto potpuno zaslijepi, kad ne znate što učiniti.
Živjela sam s time mnogi niz godina, s tom ljubavi u sebi. Najtužnijoj i najbolnijoj ljubavi. On je bio jedini muškarac koji mi je zabranjen a samo sam za njega živjela.
S vremenom počela sam osjećati mržnju prema svojoj sestri. Ona živi s mojom najvećom ljubavi, ali njeno okrutno srce nije voljelo nikoga. Imala je veliko zrcalo ispred kojeg je provodila dane. Šivala je haljine, dotjerivala se.
Za jednog njenog putovanja ja sam... ja sam došla u njihovu kuću. Ne znam zašto ali mislila sam da će biti prazna, zapravo da će Rudolf biti sam.
Mnogo sam puta razgovarala s njime ali nikad mu nisam pokazala svoje osjećaje, nisam mogla.
Govorila sam mu što me tišti, zbog čega ne mogu više živjeti.
Tu večer, kišnu večer osjećala sam neizmjernu samoću. Morala sam... otišla sam k njemu.
Čim sam pokucala na vrata došao je njihov sluga i pustio me unutra bez pitanja.
Ugledala sam njega na krevetu, ležao je uz svijeće i crno vino.
Morala sam nešto poduzeti.
Čim me ugledao pitao me zašto ga posjećujem tako kasno. Tada sam počela lagati. Rekla sam da me sestra poslala k njemu dok je na putu da mu pravim društvo.
On se samo zagonetno nasmijao i rekao da izgledam ljepše nego ikad.
Tada sam otvorila prvu bocu vina koju smo jako brzo iskapili.
Otvorila sam i drugu bocu vina...
Počeo mi se otvarati. Govorio mi je kako on ne voli moju sestru...da se oženio s njom samo iz koristi.
Rekao je: „kada sam ugledao tebe prije 9 godina nisam ni slutio da ču se ovako jako zaljubiti u jednu ženu kao u tebe.“
Ja sam ostala u šoku kao i onog dana prije 9 godina kada sam ga prvi put ugledala.
Odjednom je krenuo na mene i počeo me grliti ljubiti, dodirivati.
Taj ću trenutak pamtiti vječno..htjela sam da ta noć potraje zauvijek.
I tako su prolazili dani, mjeseci. Skrivali smo svoju ljubav sve dok moj otac počeo sumnjati da me često navečer nema u sobi.
Nakon 3 mjeseca u kuću je ušao moj ženik kojeg sam vidjela samo tjedan dana prije vjenčanja.
Mislila sam da ću umrijeti od tuge, jada, boli....jednostavno zauvijek zaspati.
Nisam mogla ni zamisliti život, dan ,tren bez Rudolfa. Bez njegovog zagrljaja.
Ni on također bez mene. Naša ljubav je bila nešto naiskrenije na svijetu.
Odlučili smo da ne možemo tako živjeti, i čekali smo dan vjenčanja.
Kada su se svi okupili za obred, ja sam obukla vjenčanicu i stajala satima uz klavir svirajući najtužnije note. Note mog odlaska. Mog spasa od pakla- od mog života.
Svi su došli u kapelicu.čula sam buku smijeh pjesmu...nisam osjećala ništa.sve mi je bilo sasvim svejedno. Rudolf i ja smo otišli u njegovu kuću gdje smo proveli svoju prvu noć.
Odlučili smo obadvoje zajedno otići. Pričali smo satima. Plakali, tresli se od straha. Ja sam mu govorila svoje posljednje riječi, to je potrajalo malo duže nego što sam mislila...
Čula sam kočije kako dolaze...dolaze po mene, da me muče. Zadnje šo sam rekla Rudolfu je:“ Volim te i uvijek ću te voljeti čak i na onom svijetu, nikad te neću zaboraviti.“
On je meni rekao svoje riječi koje su trebale biti posljednje ali... čula sam otvaranje vrata i na brzinu kroz suze mu rekla da uzme pištolj u ruke da skupa možemo „otići“.to je bila najveća greška...ja sam povukla okidač... vrata su se otvorila i moj otac ga je spasio.
Ja sam vidjela samo ogroman bljesak. Bljesak spasa...
3.

Da, ja sam mrtva.

Doživjela sam ono što sam oduvijek željela. Vječni mir...



Posječujem je i danas, to je ta kuća sa uvijek otvorenim vratima svim ljudima.
Slušam smijeh i igru djece. Njihove djece. Moje jedine sestre i Rudolfa. Često pričam s njime. Na mom grobu vidim ga svaki dan. Voljela bih da me čuje... kao što ja čujem njega. Da me osjeti kao što ja osjećam njega dok pričam s njim u snu ali ne može...niti će ikad moći jer...
Jer ja sam mrtva.

by: QueenMab

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.